KINO TUŠKANAC, četvrtak 1. 12. 2011. u 18:00
KENJI MIZOGUCHI: OYU-SAMA
GOSPOĐICA OYU (MISS OYU)
1951, 35 mm, c&b, zvuk, 94’00”
Pozivamo Vas da pogledate…
…u sklopu filmskog festivala Filmske mutacije 01. prosinca (četvrtak) u kinu Tuškanac s početkom u 18:00 sati na programu je film Gospođuca Oyu (Oyu-sama) iz 1951. redatelja Kenjija Mizoguchija. Ulaz je slobodan.
Dragi prijatelji japanske filmske umjetnosti,
Iznimno smo sretni što Vas možemo pozvati da pogledate film koji vjerujemo niste nikada imali prilike vidjeti u kinu:
Gospođica Oyu slavnog japanskog redatalja zlatnog doba japanske filmske povijesti Kenjija Mizoguchija.
Film se prikazuje u sklopu filmološkog festivala Filmske mutacije: peti festival nevidljivog filma,
koji uvijek u svojim programima pokazuje rijetke filmove iz japanske povijesti i suvremenosti.
Film Gospođica Oyu prikazat ćemo u kinu Tuškanac, u četvrtak 1. prosinca u 18:00.
Ovaj film Kenjija Mizoguchija je dio programa koji je posvećen francuskom filmologu Sergeu Daneyju
koji je s divljenjem pisao o filmovima japanskih redatelja i mnoge je poznavao.
Uvodni razgovor prije filma bit će sa glavnim urednikom programa Raymondom Bellourom,
uglednim francuskim filmologom, koji je u svojim tekstovima i knjigama pisao upravo o ovom Mizoguchijevom filmu.
Kenji Mizoguchi sa snažnom melodramom o tajnama opsesije i ljubavi Gospođica Oyu (Oyu-sama)
nastavlja svoju fascinaciju odnosom između emotivnih pitanja i društvenih navada koje ih oblikuju i katkada uništavaju.
Film je adaptacija romana Rezač trske (Ashikari, 1932) jednog od najvećih japanskih književnih velikana,
romanopisca Tanizakija Jun’ichira. To je jetka i misaona priča o dvije sestre i njihovom nesretnom odnosu s istim muškarcem.
U središtu ovog filma koji svoju osjećajnost osnažuje polako i s udaljenosti je Mizoguchijeva stalna glumica Tanaka Kinuyo
(zajedno su radili na 15 filmova) kao Oyu, starija sestra koja dopušta bračnim običajima da diktiraju živote onima koji su se našli
zarobljeni u složenom ljubavnom trokutu. Tanaka Kinuyo je izuzetna osobnost japanskog filma, a nakon Sakane Tazuko,
druga redateljica u japanskoj filmskoj povijesti.
Neupitno je da je Kenji Mizoguchi (1898-1956) jedan od najvećih majstora filmskog medija,
koji pripada – uz redatelje poput Bressona, Murnaua, Dreyera i Ophulsa – mračnijoj sjeni unutarnjeg svetišta.
Ali, većina je poznavatelja filma više čitala o njegovim filmovima nego gledala djela iz njegovog obimnog opusa,
koji ga svrstavaju u klasike japanske i svjetske filmske umjetnosti. Pretpostavlja se da je zapad za Kenjija Mizoguchija
saznao zahvaljujući otkriću filmova Život O-Haru, galantne žene (Saikaku ichidai onna, 1952.) i Legende o Ugetsuu (Ugetsu monogatari, 1954.),
na samome kraju njegova života. Međutim, Mizoguchi je već jednom bio “otkriven” izvan Japana, 1928.,
kada je njegov film Strast učiteljice pjevanja (Kyoren no onna shisho), snimljen dvije godine ranije, prikazan u Europi.
Japanski filmolog Tadao Sato o Mizoguchiju govori:
Mizoguchijeva umjetnost izraz je ustrajanja i stalnog protesta protiv nesmiljenog ugnjetavanja.
U tome je uvelike sličan tradicionalnom japanskom pripovijedaju, kao što su No i naniwa bushi,
gdje su teško ugnjetavanje i patnja pretvoreni u umjetnost. Međutim, ove formule ne mogu iskazati životnost pojedinaca,
životnost koju Mizoguchi uspijeva prenijeti portretirajući ljude koji ustaju protiv ugnjetavanja, društvenog ili spolnog.
Mizoguchijeva umjetnost leži u preobražaju teških (opresivnih) vanjskih okolnosti u težak (snažan) duh.
Unatoč potvrdi volje pojedinca, kao umjetnik je uspijevao modernizirati ovu tradiciju iznutra.
MISS OYU, RASPLETANJE EMOCIJA
Raymond Bellour
“Unesimo se u film koji provodi ovakvu vježbu: pogledajmo kako se formiraju emocije od samog početka,
prije no što se umiješa narativni poriv i kristalizira svoje ravnoteže u dojmove homogenosti.
Ljubitelju filma to je trenutak hipnotičkog bljeska kada se zahvaljujući prikupljenoj snazi navike, strasti i očekivanja odjednom poklope proces indukcije i hipnotičko stanje.
Taj film je Gospođica Oyu (1951.) Kenjija Mizoguchija.
Razlog za odabir upravo ovog filma može se pronaći u članku Alexandrea Astruca “Što je to mizanscena?”
Pokušavajući opisati tajanstvenu veličinu autora Ugetsua, Astruc je u to vrijeme definirao mizanscenu kao
“svojevrsno proširenje stanja uma u kretnje tijela.” Pozivao se na “onu tajanstvenu distancu između autora i njegovih likova –
čije mijene i lude trke kroz šumu s tolikom vjernošću prate pokreti kamere.”
Prvi kadrovi Gospođice Oyu razmatraju upravo ovaj misterij te nam omogućuju da se najzad s njime poistovjetimo. (…)
U vrijeme prikazivanja Gospođice Oyu 1983., tek nekoliko mjeseci prije no što je razradio svoju ‘malu teoriju o emocijama,’
Daney je već nagovijestio njezinu nebrušenu inačicu. Prisjetimo je se, uz opasnost da ćemo imati previše za reći.
Kako bi razjasnio ‘upravo onu emociju koja nas obuzima prilikom svakog gledanja nekog Mizoguchijevog filma,’
Daney čitatelju predlaže da se zamisli na ‘nekom drugom stolcu. Ne stolcu u kino-dvorani, nego recimo zubarskom stolcu.’
Kao proširenje metafore, iznio je dvije stavke koje se tiču Mizoguchijevih filmova: ‘dašak tuge, hrabrost lucidnosti’.
No dodao je i treću: ‘ljepotu koja postaje čudna, pa čak i mučna’ zahvaljujući glazbi.
Jer je i samo kretanje glazbe stapa s kretanjima kamere i tijelima glumaca kako bi neprestano proizvodili sklad i razlike.
Zato su njegovi filmovi dirljivi. Zato je Gospođica Oyu sublimna’.”
