Industrijska arhitektura za postindustrijsko doba:
Vrednovanjem i prenamjenom industrijskog naslijeđa Hrvatska bi u većini gradova vrlo uspješno riješila mnoge goruće probleme vezane, ne samo uz izložbene, nego uopće prostore za razna kulturna i sportska događanja.
Jedno od najvažnijih ostvarenja moderne arhitekture s početka 20. stoljeća u Hrvatskoj bivša je Gradska klaonica i stočna tržnica u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, poznatog njemačkog arhitekta Waltera Fresea. No, nažalost, to vrijedno ostvarenje moderne doslovce je godinama čučalo nezapaženo pod nosom domaće stručne javnosti. I dok je u svijetu poimanje industrijske arhitekture kao neizostavna dijela arhitektonskog nasljeđa neupitno, kao i njezino vrednovanje i prenamjena poglavito za potrebe kulture u Hrvatskoj nažalost nije tako. Jedna je od posljednjih i najpoznatijih prenamjena pogona londonske elektrane u čuvenu Tate Galery. Možda još vjerodostojnije o odnosu prema industrijskom nasljeđu svjedoči ovogodišnje proglašenje impozantnoga rudarsko-industrijskog kompleksa u njemačkom Essenu od strane UNESCO-a svjetskom spomeničkom baštinom, čime je taj kompleks po vrijednosti stavljen rame uz rame s, primjerice, šibenskom katedralom ili Dioklecijanovom palačom.
Upravo će se stari industrijski pogoni i kompleksi svagdje u svijetu pokazati najpogodnijima za prenamjene u reprezentativne izložbene prostore i kulturne centre. Nažalost, u Hrvatskoj su takvi pozitivni primjeri odnosa prema industrijskom graditeljskom nasljeđu rijetki. Hvale je vrijedno pokretanje djelovanja galerijskog prostora unutar zagrebačkog Paromlina ili pak revitalizacija stare tvornice duhana u Rovinju u ´Duhanski muzej´. Promjenom odnosa naspram vrednovanja i prenamjene industrijskog nasljeđa Hrvatska bi u većini gradova vrlo uspješno riješila mnoge goruće probleme vezane ne samo uz izložbene nego uopće prostore za najrazličitija kulturna događanja, kao i razne sportske ili klupske manifestacije. Posebice bi ondje dom mogli naći i razni sportovi sa margine u Hrvatskoj (koji su danas više-manje svi sportovi osim nogometa), kao i atraktivni ekstremni sportovi (skateboarding, freestyle motocross, bike, bmx, indoor snowboard parkovi…), dok isti oni privlače i stvaraju urbanu scenu u gradovima svijeta. Interesantno bi bilo da mlada hrvatska regulativa krene tim putem i pomiri u revitaliziranim nekorisnim pogonima unutar gradskih tkiva ili njihovih rubova industrijsko nasljeđe sa jedinim bogatstvom svakog grada ili mjesta, a to su kulturni i sportski sadržaji. Oni bi mogli postati i mjesta konkretnih radionica, neposredne umjetničke produkcije i sportsko-urbanih događanja na dnevnoj bazi.
Možda je vrijeme da se hrvatska javnost polako počne preodgajati iz konzumerističkog, statusa željnog društva, u populaciju širokih vidika i svjesnih pojedinaca kako malene intervencije u postojeća zdanja i njihova veća ili manja prenamjena može pokrenuti kvalitetu života na svim takvim lokacijama, bez kratkoročnih koristi interesnih skupina zahvatima rušenja ili ´čišćenja´ prostora gdje se uništava zadnja nada prenamjene u nešto potrebito (kao sportski kompleks ili kulturni generator) otvaranjem lokacija za zidanje stambeno-poslovnih zdanja brze zarade tih istih interesnih skupina. Kakav će to onda biti nivo u svijesti stanovnika Hrvatske, tako i Šibenika. Što se sve moglo sa TLM-om (3 hale su već srušene), no još uvijek se može, kao i sa brojnim vojnim kompleksima te fortifikacijskim naslijeđem, dok je za TEF nadomak strogom centru i pulsu grada prekasno. Stoga hajd´mo bit pametniji od danas.
[nggallery id=13]Izvori:
