Kako promatrati Minersku – osvrt na Dane lokalnog angažmana

 
Minerska – prostor kontemplacije, mira i rekreacije. Još jedna od vojarni u nadležnosti DUUDI-ja, čija je budućnost nepredvidiva. Ili Minerska, prostor budućih hotela, izlaz na more golf terena smještenog preko puta novog zablaćanskog elitnog naselja. A možda i Minerska, novi foaje tvrđave Sv. Nikole, u kojem se isprepliću gastrocentri i reprezentativne, autohtone i mediteranske suvenirnice. Prostor koji je donedavno bio nepoznat građanima i tek mu je prolaskom šetnice ostvarena mogućnost pristupa, ubrzo je postao interesanta točka raznim investitorima.
 
Mnogo je mogućnosti i vizija za ovaj nedorečeni i djelomično zapušteni prostor (zapušteni ukoliko promatramo same objekte koji zjape prazni), a pitanje je, kako prepoznati pravu, i da li uopće postoji pravo, finalno rješenje. I da li je arhitektura ono što će nametnuti korištenje propisujući određeni sadržaj, ili bi, u ovom slučaju svojom suptilnošću i nenametanjem trebala pružiti okvir i scenografiju za buduća događanja.
 
14480589_1410201528993344_7632246992295356313_o
 
Na drugim Danima lokalnog angažmana prostor nismo promatrali kroz potencijalni sadržaj jer je on promjenjiv i često stvar političke odluke. Analizom zatečenih elemenata u prostoru i ispitivanjem njihovih odnosa kroz minimalnu i maksimalnu intervenciju, došli smo do iščitavanja prostora kroz 4 faze koje se mogu promatrati i kronološki – postojeće stanje, infrastruktura, arheologija i megaforma.
 
 
Prva faza – postojeće stanje – prepoznala je prostor Minerske kao jasno omeđen prostor s izoliranim pojedinačnim objektima unutar šume. Uvođenjem novog elementa trijema svi prepoznati objekti povezuju se u jedan te ih se na taj način diferencira od okoline. Time je jasno određeno što je objekt, a što ne-objekt. Postojećim vojnim objektima se na taj način daje reprezentativni sloj i natkriveni predprostor za buduću javnu namjenu. Trijemom se vodi sva infrastruktura potrebna za funkcioniranje zatečenih objekata.
 
radionica-dlan-grupa-1-cb
 
 
U drugoj fazi – infrastukturi – arhitektura prelazi iz domene formi i objekata u domenu polja i infrastrukture. Građevine postaju nebitne, više ih ne promatramo kao autonomne objekte, nego kao infrastrukturu koja ima aktivnu ulogu u prostoru, uspostavlja veze, te može primiti različite aktivnosti i promjene. Progušćivanjem infrastrukture multipliciranjem fragmenata ravnopravno unutar zatečenog prostora, stvara se heterogeno polje bez hijerarhije, a aktivnosti se ravnomjerno šire na čitav prostor, omogućujući svakom njegovom dijelu da zaživi.
 
radionica-dlan-grupa-2-cb
 
 
Djelovanje na Minersku kroz treću fazu – arheologiju – fokusirano je na isticanje struktura i elemenata svojstvenih vojnoj arhitekturi, ali i naglašavanju specifičnosti, te karaktera lokacije. Postojeće vertikalne konstrukcije, koje okružuju nekadašnja skladišta oružja i iznad kojih su se nekoć podizale mreže s lišćem kako bi hangari bili nevidljivi iz zraka, postaju glavni akcent prijedloga. Objekti se ogoljevaju do karakterističnih arhitektonskih struktura, postaju artefakti kroz koje prodire priroda, a koje natkriva mreža. Nekadašnji prostor za dovoz i skladištenje oružja koji je građanima bio nepoznanica, skriven od pogleda izvana, postaje njihovo pribježište i zaklon. Tako Minerska danas, kao gradski rub za dokolicu i rekreaciju, kroz arheološki pristup takva i ostaje, namijenjena prvenstveno građanima. Predstavlja mjesto bijega od gradskog života, gdje podignute mreže označavaju zaštićene zone, a ‘mimikrija’ opisuje prostor. U pogledu s mora Minerska je zaštićena povijesna kulisa kojoj jedino vrijeme samo po sebi donosi promjene.
 
radionica-dlan-grupa-3-cb
 
 
Posljednja faza se bavi temom megaforme – objekta čija su masa, ritam i oblik dovoljno gusti da jednoznačno i nepogrešivo stvaraju novi identitet lokacije pritom poštujući topografiju i kontekst u kojem se nalaze. Perimetar Minerske je prepoznat kao značajan i u prostoru iznimno prisutan element koji se u vojne svrhe koristio kao sigurnosna tampon zona radi sprječavanja širenja mogućeg požara, te radi bolje preglednosti. Megaforma oblikom prati smještaj tog perimetra i postaje element koji uvodi red u odnos Minerske s njenim zaleđem. Osnovna jedinica megaforme je ćelija čija je namjena raznolika: stan, obrt, radni prostor i sl. Njenim umnožavanjem nastaje gustoća koja na teritoriju Minerske postaje neka druga ideja grada. Minerska se ne gleda kao prostor za sebe već megaforma ima tendenciju širenja na kanal, ali i na njegovu suprotnu obalu. Time se pokazuje stav o Minerskoj kao dijelu cjeline kanala koji treba pripojiti svim korisnicima grada, a ne kao zasebnom teritoriju.
 
radionica-dlan-grupa-4
 
 
Završetkom radionice, otvorena su mnoga pitanja, a kao glavno se postavlja – što dalje s prostorom Minerske? I koja je uloga nas arhitekata u svemu tome? Osim produkcije određenog rješenja, kako uspostaviti vezu s građanima, odnosno gradom, da se zajedničkim snagama dođe do najkvalitetnijeg rješenja, ne samo u vidu oblikovanja, već i korištenja i upravljanja samim prostorom te kako izbjeći najlakše rješenje koje se isprva nameće u vidu klasične komercijalizacije i turistifikacije?
 
Ono oko čega se svi slažemo je da budućnost prostora vojarne Minerska treba biti kao što i sada jest – na dobrobit svim građanima grada Šibenika.